Što kada nam podsvijest govori da nismo autentični i zadovoljni interakcijom sa okolinom i samim sobom?
Činjenica jest da se svi mi s vremena na vrijeme sudaramo s pitanjem, koje izranja iz nekog našeg intimnog, unutarnjeg razgovora sa samima sobom.
Što bi to bilo? pa naravno analiziranje situacija u koje 'upadamo' zbog kojekakvih vanjskih utjecaja, tako ih najčešće definiramo i time na brzinu kreiramo odgovor.
Često se te neplanirane, neželjene situacije spontano 'riješe', tada brzinski zaboravljamo i zanemarujemo zbog čega je uopće došlo do problema . I tada to ne nazivamo problemom već neutraliziramo neugodnost interpretacijom tipa spleta negativnih vanjskih faktora, loših osobnbih odluka, splet eto nesretnih okolnosti.... te naoko zadovoljni zatvaramo i zaključujemo, potiskujemo jednu negativnu životnu epizodu, i strelovitom, umjetno kreiranom energijom bacamo se na sljedeći projekt, naoko puni energije i samopouzdanja. Jer naravno opremljeni smo spoznajom kako izbjeći pogreške iz prethodnog neuspjeha.
U čemu je problem? To nam ostaje poput repa.
Jer iskustvo je majka znanja. Hmmm…
No nesvjesno ponavljamo počinjene pogreške, reagiramo na vrlo sličan način, i eto ponovno nove problematične situacije. I ponovno potisnuta tjeskoba.
Nakon popriličnog vremenskog tijeka suptilno buja anksioznost, frustracija, koje ne osviještavamo. Nemamo mehanizme za to. Sva ta nezadovoljstva opravdavamo suvremenom načinu života, i zaključujemo: pa svima je tako.
Rijetko se usudimo razlog, ili neke korijene tome tražiti unutar nas samih. Ne, nikako ne mislim na traženje krivca u sebi. To nikako. Upravo suprotno, dio odgovora se zasigurno nalazi unutar složenog i misterioznog procesa odrastanja i inicijacije u svijet pravila odraslih.
Kao da zaziremo zaći u ono što smo bili, zbog eventalnog straha da će nas to dovesti do nekih spoznaja o okolini koja nas je formirala, te ćemo na taj način izgubiti uporište koje smo godinama nastojali opravdati kao jedino ispravno i relevantno.
Uostalom, odrasli smo, krenuli dalje , otvorili novu stranicu , završili fakultet, osamostalili se, dobili pristojno plaćen posao, kupili automobil, uselili u svoj prostor, )slijedi i određeno priznanje od strane kolega i kvazi prijatelja=, osnovali obitelj... sve već znate.
No na kraju dana, kada tako naoko uspješni (sklopljen važan ugovor, promaknuće, veća plaća, bonus, emotivne veze i vezice ...) legnemo umorni u postelju, nastojimo usnuti.
Sve češće budimo se više umorni no odmorni, neki fluidni osjećaj tjeskobe kojoj pripisujemo naravno obveze koje moramo obaviti, a onda ćemo to sve zaliječiti druženjem nakon radnog dana s prijateljima uz piće i neobavezan razgovor.
Da, no mnogi i nakon tog procesa vračaju se u svoje okrilje nezadovoljni a onaj podmukli osjećaj tjeskobe je permanentno i neumoljivo TU!
Ponovno čekamo da sljedeći dan bude bolji. Jer ovo je još samo jedan od onih loših dana. Baš su na vijestima govorili o metereopatima. I eto nam odgovora. Promjena vremena i politička situacija.
Sve to prolazi munjevitom brzinom kroz našu svijest dok pijemo jutarnju kavu. Naravno osjetimo ponovno dašak one dobro poznate tjeskobe, no strelovitom brzinom ju odgurujemo od sebe, pohranjejemo i zatvaramo negdje u svoju unutrinu. Zatvaramo još jednom sada već prepunu ladicu pitanja koja ne želimo osvijestiti, čak ni ne možemo. Ne sami.
No pretrpana ludic s vtremenom više ne može ostati zatvorena. Svakim danom je sve otvorenija, noći su sve kraće, komunikacija u svim smjerovima gubi na kvaliteti , pucaju veze, poslovni ugovori, kritike , a povratak u sigurnu luku doma poprima sive nijanse. kao da se taman oblak nadvija i zamagljuje percepciju sebe kao odrasle i autonomne, realizirane i potvrdjene osobe , koja je uspijela u životu.
No, još uvijek nam ne pada na um kako razlog leži , seže u naučenim i usvijenim obrascima ponašanja, koji su nam utisnuti i predstavljeni , doslovno nametnuti u najranijoj životnoj dobi. Što od strane roditelja, društeve zajednice. Formirali su nas prema aktelnim obrascima bez obzira na našu individualnost, našu jedinstvenost, kompleksnost.
Možete li se propitati, ja bih to drugačije riješio-la? Ne uklapam se u taj obrazac, ali to ne znači kako bi i moj individualni pristup mogao biti koristan. Tu zapadamo u onaj začarani krug, biti drugačiji i izoliran, ili uklopiti se u masu, uniformirati se , ukalupiti i biti prihvaćen. Zadovoljiti kriterije većine, koji su blagomrečeno dijametralni opozit od našeg poimanja punokrvnog življenja vlastitog života.
Vrijeme prolazi, život se pretvara u puki konzumerizam, pretenciozna sreća, sve nekako ukalupljeno i kontaminirano manipulacijama na svim razinama, lažnom slobodom, koje htijeli- ne htijeli živimo, jer koja nam je opcija.
Oaze privremene izoliranosti gotovo su nemoguće, de facto ne postoji mjesto na ovoj kugli gdje nas se ne može pronaći . Negdje gdje bismo jednostavno bili primorani suočiti se sa svojim unutarnjim Ja, i nakon toga slobodno i bez straha vratiti se zajednici, autonomnio, hrabro, te transparentno započeti graditi kvalitetan odnos sa samim sobom i svijetom.
No kako rekoh, takova izolacija je praktično nemoguća.
Što ćemo?
Ne obeshrabrujte se. Za vjernike postoji izreka , kada Bog zatvori vrata, otvori prozor. I to je Istina.
Za one koji odgovore pronalaze drugdje, postoje tehnike, metode, razgovori , transakcije koje zasigurno mogu proniknuti u te pretrpane ladice puštajući vas same i piomažući vam da zajedno i samostalno napravite reda u njima. Riješite se nepotrebnog. Njegujete se i teološkim riječnikom rečeno oprostite si.
Razmislite kada za to prikupite inspiraciju, upustite se i pokušajte što je moguće dulje živjeti taj trenutak. Osvijestiti i u moru ponudjenog započeti pronalaziti svoje mjesto i odgovore.
Vjerujte, biti ćete osupnuti što ste otkrili o sebi. Upoznati ćete sebe na jedan svoj način, jer ipak ste to Vi.
Možda od prikrivenog introiverta postanete druželjubiva slobodna osoba.
Sretniji jer imate što ponuditi.
Velika je mogućnost da spoznate da ste odabrana jedinka, koja je baš i upravo takova dovoljna i potrebna svijetu, i ljubljena od samog Boga.
